O školi    Uposlenici    Nastava    Raspored    Galerija     Rezultati    Linkovi     Kontakt
  O Umihani Čuvidini

Odbor

Vijeće

Aktivi

Odjeljenja

Sekcije

Novosti

 

Smatra se da je na ovoj dagerotipiji Umihanin lik
Tarih donosi priču o Umihani Čuvidini - TVSA
http://tvsa.ba/ba/vijesti/tarih_donosi_pricu_o_umihani_cuvidini


Slika - tarih_donosi_pricu_o_umihani_cuvidini

Prvi trag književnog rada Bošnjakinja, prije svega pjesničkog i proznog, počinje sa pjesmama Umihane Čuvidine, prve muslimanke, pjesnikinje na bosanskom jeziku. O Umihani Čuvidini ne znamo mnogo, o njenom životu sačuvani su oskudni podaci, dok se njena poezija izgubila u vremenu i postepeno se pretopila u narodnu poeziju pri čemu i mnogi historičari književnosti pjesme Umihane Čuvidine svrstavaju u narodne.

Rođena je u Sarajevu oko 1794. godine a umrla u Sarajevu oko 1870. Mezar joj je "pod gajem na Hridu".
"Umihana se rodila na Hridu, a rodna kuća joj je bila na uglu Mujezinova sokaka. Čuvide, (zato: Čuvidina, a ne Čujdina) njena porodica, bavili su se aščijskim, a kasnije bostandžijskim obrtom. Umihana je bila zaručena s Mujom Čamdži-bajraktarom, Sarajlijom, koji je 1813, za srpskog ustanka poginuo pod Loznicom u vojsci Alipaše Derendelije. Od velike žalosti Umihana se nije htjela nikada udavati, pak je počela pjevati pjesme o svom junački poginulom zaručniku. Jedina njena, izgleda u izvornom obliku, sačuvana pjesma je epos od 79 stihova u osmercu i desetercu pod naslovom "Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije", što ju je pjesnikinja spjevala prije nego joj je poginuo zarucnik (...) naš svijet je mnoge Umihanine pjesme ponarodio i danas se ove smatraju narodnim."
(Muhamed Hadžijahić, 1936.)

O Umihani Čuvidini ne znamo mnogo, o njenom životu sačuvani su oskudni podaci, dok se njena poezija izgubila u vremenu i postepeno se pretopila u narodnu da tako nastavi život. Zbog toga neki historičari književnost pjesme Umihane Čuvidine svrstavaju u narodne. Postaju dvije verzije njene pjesme „Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije“, jedna sačuvana u Travniku, druga u Mostaru. Do zabune je došlo zato što je  Halid Kreševljaković zabilježio na Vratniku jednu pjesmu u desetercu, za koju se gotovo može tvrditi da pripada Umihani.

Jezik ove pjesme je čist narodni, jedino na mjestima u kojima se opisuje janjičarska odjeća upotrebljava turcizme, jer ne nalazi adekvatne izraze u našem jeziku. Izvjesno je da su njene pjesme “bile veoma popularne i da su se čak po mahalama pjevale”. Po svojim unutarnjim i stilskim kvalitetima također se ni po čemu ne razlikuje od narodne epsko-lirske pjesme, ali predstavlja zanimljiv pokušaj poetskog stvaranja po ugledu na nju. To ujedno svjedoči i o domenu i djelokrugu ove alhamijado literature moralističkog karaktera i pokazuje da je jednoj ženi pjesnikinji narodna poezija bila daleko poznatija i bliža kao pjesnički uzor negoli ozbiljno i usiljeno stihotvorstvo.

 Umihana je živjela u vrijeme punog procvata narodne lirske poezije. Nastavila je tradiciju dugog uspješnog pjevanja, lirskog i epskog, pa je razumljivo što je iznikla u sredini u kojoj je narodna pjesma bila cijenjena i njegovana. Okrenuta vlastitom doživljaju i izražavanju svijeta, u leksici, metrici i melodici narodne pjesme stihovi Umihane Čuvidine nose oznake izvornog stvaranja. Ali, mi danas ne možemo više suditi o pjesničkom liku Umihane Čuvidine na osnovu sačuvane pjesme. Možemo govoriti o njenom pjesničkom svijetu, metrici, osjećanju i pjesničkom postupku. Tako mali sačuvani opus pjesničkog djela Umihane Čuvidine može biti uz ostalo razlog ravnodušnosti književne historije prema njenim tvorevinama. 

"Čamdzi Mujo i lijepa Uma", je prva pjesma kojom je ova pjesnikinja, inspirisana lirskom narodnom pjesmom, opjevala svoju vlastitu tragediju, "Žal za Čamdzi Mujom", a ujedno je u toj pjesmi opjevan vazan historijski dogadjaj, boj kod Loznice 1813. godine, u kojem junacki gine njen zarucnik Camdzi Mujo Bajraktar.

 



 
Preuzeto SIGMA i CHAMO.CH
Čamdži Mujo i lijepa Uma

Vino piju age Sarajlije,
vino piju, Zasavicu biju,
ranjenici mladi podvikuju.
Svaki veli: " Jallah1 , moja majko!"
Čamdži Mujo: "Jallah, moja Umo!"
Čamdži Mujo družini govori:
"Ah, družino, moja braćo draga!
Kada meni suđen danak dođe,
suđen danak i umrli sahat,
ufat te mi konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu!
U dolami u džepu desnome,
u njemu je prsten i jabuka,
u zadžepku mrko ogledalo,
podajte ga mojoj Umihani,
nek s ogleda, a mene ne gleda,
nek s udaje, a mene ne čeka,
a ja ću se junak oženiti,
crnom zemljom i zelenom travom.
Ako bude roda gospodskoga,
žaliće me tri godine dana.
Ako bude roda hojratskoga,
neće žalit ni tri bijela dana."
To izusti, pa dušicu pusti,
i umrije, žalosna mu majka!
Ufatiše konja lastavicu
i na konju zelenu dolamu.
Kad su došli šeher Sarajevu,
uzimaju prsten i jabuku,
dadoše je dilber Umihani.
Desila se roda gospodskoga,
žalila ga tri godine dana:
za godinu lice ne umila,
a za drugu ne nasmijala se,
a za treću kosu ne oplela.
Kad nastala četvrta godina,
rusu kosu rukom odrezala,
pa je šalje daji3 na kapiju.
Dajo joj je kosu pozlatio,
dajinica biserom kitila,
pa je meće gradu na kapiju,
ko prohodi da joj kosu žali:
"Ova kosa u devletu rasla,
u golemu jadu odrezana:
il je majka ukopala sina,
il sestrica brata jedinoga,
il djevojka svoga suđenika?
Nit je majka ukopala sina,
ni sestrica brata jedinoga,
već djevojka svoga suđenika,
što ga neće steći dovijeka."
Govori joj ostarjela majka:
"Što ti žališ tuđina junaka?
Nije ti ga majčica rodila".
"Luda ti si, moja mila majko!
Da si mi ga i triput rodila,
ja ga ne bih ovliko žalila,
ko što žalim tuđina junaka,
ja ga neću steći dovijeka!"
   
(Izvor: Abdurahman Nametak, Hrestomatija bosanske
alhamijado knjizevnosti,
Sarajevo, 1981, str. 76-79).

- Jallah (skraceno: ja Allah) - O, Boze!
- hojratskoga - hojratski - prostoga roda
daji - dájo (hipokoristik od daidza)
- ujak; materin brat devletu
- devlet - sreca; blagostanje
   
   
   

Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije

Evo danas sedam godin dana
Kako cvili bosanska fukara:
Niti ima paše ni vezira,
Dok ne dođe paša Ali-paša.
A čim dođe paša Ali-paša,
On popisa svu butum Krajinu,
Svu Krajinu i Hercegovinu,
Najotragu mlade Sarajlije,
Sarajlije, mlade jeničare
I pred njima gazi Memiš-agu.

Kad to čuli jeničari:
Zlatne poše razmotaše,
Čiverice obukoše;
Al-biniše poskidaše,
Zagarije obukoše;
Aga-šalvar iskidaše,
Gazalice obukoše;
Kajsarlije iskidaše,
Kaišlije pritegoše.
I pođoše jeničari

I pred njima Memiš-aga.
Kad su bili uz kovače,
Govori him Memiš-aga:
– Djeco moja, jeničari,
De dva i dva zapjevajte,
Domovinu rasplačite.

Zapjevaše jeničari:
– Naše majke, ne plačite,
Naše seke, ne zal'te nas,
Naše drage ne čekajte,
Naše ljube, udajte se.
Mi ćemo se iženiti,
Pod Loznicom u polju zelenu.
I odoše jeničari.

Iz Saraj'va rano podraniše,
Na Glasincu konak učiniše,
Kod Sokoca, vrela studenoga.
A Glasinca rano podraniše,
U Kasabi konac učiniše,
Iz Kasabe rano podraniše,
Kod Zvornika konak učiniše,
A otalen rano podraniše,
Pod Loznicom konak učiniše.
Tu su bili tri bijela dana,
Dok im stiže paša Ali-paša.
A čim dođe paša Ali-paša,
On zametnu tunhazli ćupriju
I premetnu mlade jeničare:
Najnapreda Čamdži bajraktare,
A za njime Pinjo bajraktare,
A za njime Ahmet bajraktare,
A za njime aga Memiš-aga,
A za njima mladi jeničari.

Čim priđoše kavgu zaturiše
I nadbiše Srbadiju mladu,
I siđoše stojnu Biogradu.

Tu su bili preko mjesec dana.
Skupiše se Sarajke djevojke,
Knjigu pišu gazi Ali-paši:
– S Bogom babo, pašo Ali-pašo,
Pusti nama sve naše ašike,
Jer ostasmo mlade neudate.

Ali-paša njima otpisuje:
– Bogom kćerke, Sarajke djevojke,
Iskup'te se na Ravne Bakije
I uzmite turski abdest na se,
Dovu čin'te, od Boga išćite,
Da ja uzmem stojna Biograda,
I Semendru niže Biograda,
Pusti ću vam sve vaše ašike.
Djevojke su pašu poslušale,
I izišle na murad, na dovu,
Tu su Bogu dovu učinile.
Bog je dovu kabul učinio:
I ne prođe ni petnaest dana
Paša uze stolna Biograda
I Semendru niže Biograda.
Vratiše se mladi jeničari
Svome domu, svome zavičaju.
   

 
   
© Osnovna škola "Umihana Čuvidina" Sarajevo